Red Army Mostar 1981
Fudbalski klub Velež je od svog nastanka 1922. godine, imao svoje vjerne navijače.
Fudbalski klub Velež je od svog nastanka 1922. godine, imao svoje vjerne navijače.
U Beograd je stiglo desetak hiljada Mostaraca.
Poslije tog finala odluceno je da grupa ponese naziv RED ARMY.
Čvrsto jezgro Armije sastojalo se stotinjak ljudi, a računajući na sve, bilo je oko 1000 stalnih članova. Svoju podgrupu Red Army su imali i u Sarajevu (Red Platon - Crveni Vod), a u početku je bilo navijača koji su dolazili iz Konjica, Čapljine, Travnika, Doboja, Tuzle, Dubrovnika itd. Kasnije se sve svelo uglavnom na Mostar. Red Army su bili brojni, ako ne i najbrojniji s obzirom na veličinu grada.Engleze su uvijek imali kao uzore, a taj ostrvski način navijanja Veležovim tifozima je uvijek bio i najdraži.Takodje će se pamtiti kada je u istoj sezoni, u Mostaru, demolirano 40-tak splitskih auta.Jedan od prvih incidenata na stadionima bivše domovine, koji je u medijima dobio veliki publicitet i čak nazivan Yugo-Hejselom, vezan je za Red Army i dogodio se 1987. godine u Tuzli, na utakmici Sloboda - Velež. To je bilo zadnje kolo koje je sve odlučivalo. Veležu je pobjeda trebala za titulu, a Slobodi za opstanak u društvu najboljih. Čak 3 - 4000 pripadnika Red Army je otišlo u Tuzlu.
Kada je na utakmici Velež poveo, nastala je prava ludnica. Ograda se tresla, a ljudi su letjeli preko nje. Nešto kasnije, očigledno dobro plaćeni sudija iz Klisa je izmislio dva penala za Slobodu i ona je povela sa 2:1. Velež je bio šampion samo 13 minuta!. Tada su navijači Veleža počeli gadjati pomoćnog sudiju, a uprava Slobode je pozvala specijalce u akciju. Počeli su preskakati ogradu i udarati. Stadion u Tuzli je imao vrlo usku kapiju. Tri hiljade navijača je tada krenulo kroz nju, a drotovi su i dalje tukli bez milosti. Nisu gledali ni koga ni gdje udaraju. Počela je opsta tuča i Red Army su bili izbačeni sa stadiona. To je bio ujedno i kraj utakmice, a tek početak haosa po gradu. Veležovi tifozi su tada rušili sve pred sobom. Razvalili su robnu kuću i usput sve lomili, a stradali su i obični gradjani. Bilo je puno povrijedjenih. Ovi dogadjaji imali su i dugoročne posljedice na uspon i kvalitet Red Army-a. Navijači su od kluba tražili zaštitu, ali je nisu dobili. Tada su vidjeli da nisu potrebni Veležu i tada se mnogo pravih navijača totalno razočaralo jer im je klub okrenuo ledja.
Medjutim, bez obzira na ove nemile dogadjaje, i u 90-im Red Army su nastavili sa navijanjem i gostovanjima, doduše u nešto blijedjem izdanju u odnosu na osamdesete. Red Army su bili žestoki protivnici nacionalizma koji je nekako u to vrijeme počeo da dolazi do izražaja kod mnogih navijačkih grupa. Sa politikom Red Army nije imao nikakve veze, a ruku na srce, uvijek smo, čak i vise nego ostale BH grupe, sa ponosom isticali da smo Jugosloveni. Pamtiće se i veliko gostovanje Red Army-a na SP u Italiji 1990 godine.
Medjutim, bez obzira na ove nemile dogadjaje, i u 90-im Red Army su nastavili sa navijanjem i gostovanjima, doduše u nešto blijedjem izdanju u odnosu na osamdesete. Red Army su bili žestoki protivnici nacionalizma koji je nekako u to vrijeme počeo da dolazi do izražaja kod mnogih navijačkih grupa. Sa politikom Red Army nije imao nikakve veze, a ruku na srce, uvijek smo, čak i vise nego ostale BH grupe, sa ponosom isticali da smo Jugosloveni. Pamtiće se i veliko gostovanje Red Army-a na SP u Italiji 1990 godine.
1992. godine nastaje doba koje nikom sa zdravim razumom neće ostati u lijepom sjećanju. Uglavnom se odlazi svak na "svoju" stranu. Crvenu Veležovu zastavu zamjenila su nacionalna obilježja, a "nacionalni interesi" bacili su sjenu na zajedništvo i ljubav prema Veležu. Cinilo se da je stih "sve nas ista ljubav spaja", za nekog bio samo farsa. Od pojedinih igraca i navijača mogle su se cuti izjave "kajanja" sto su ikad igrali i navijali za "crveni" Velež.
Sredinom devedesetih počinje BH Liga, a Velež svoje domaće utakmice igra na stadionu u Vrapčićima pod najgorim uslovima. Loše igre i loša organizacija, život na ivici materijalne egzistencije, te stadion bez tribina, samo su neki od razloga blijedog izdanja Red Army-a u tom periodu. Medjutim, i dalje se išlo na utakmice, čak i na neka gostovanja. Svoju renesansu Red Army doživljava u sezoni 1998/1999. Napravljeno je mnoštvo novih transparenata, većih i manjih zastava, izradjene nove majice i šalovi, te izgradjena tribina za Red Army. Prateći Velež, Red Army su obišli sve prvoligaške stadione u BiH. Medjutim, od poslijeratnih gostovanja, izdvajamo ona u Sarajevu protiv Željezničara (sezona 1997/1998), Sarajeva (1998/1999),(slika) Bihaću protiv Jedinstva (1998/1999), u Bihaću kao podrska Jedinstvu u Intertoto Kupu (1998/1999), te u Sarajevu protiv Zrinjskog (1999/2000).
Takodje će ostati upamćen prvi gradski derbi odigran pod Bijelim Brijegom (sezona 2000/2001) gdje se okupio veliki broj najvatrenijih Veležovih navijača.
______________________________________________________________________________________________
Horde Zla 1987
Sredinom osamdesetih, tačnije 1987. godine, najvatrenija navijačka grupa koja se okupljala na utakmicama fudbalskog kluba Sarajevo, na stadionu Koševo, vjerno bodreći svoje ljubimce u bordo dresovima, odlučila je da potvrdi svoj identitet istitucionaliziranjem grupe sa konkretnim imenom.Bila je dilema koje ime dati ovoj navijačkoj grupi.O tome nije bilo jedinstvenog sporazuma, pa se dolazilo da različitih prijedloga. U opticaju su bila imena kao "Valtersi", po kultnom sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo", pa "Torpeda", "Tornada"... a onda je neko donio crtani roman koji je nosio naziv "Horde zla". Pogled na roman i na njegov naslov, nosio je neku čudnu asocijaciju, koja je na prvi pogled bila odbojna i ružna, jer je u sebi nosila negativni kontekst. Ipak najveći fanovi navijačke grupa FK Sarajevo: Amir Puzić - Džine, njegov brat Almir - Puza, Sijarić Enes - Sirko, Lutvikadic Almir - Luto, rahmetli Čelik Edin, rahmetli Lilić Kemo i ostali, odlučili su da ime navijaca FK Sarajevo bude "Horde zla", prema istoimenom crtanom romanu. Ime se, prema riječima Amira Puzića - Džineta učinilo interesantnim, jer je bilo nekako zvučno. Osnovni motiv za osnivanje navijačke grupe "Horde zla" bio je ogromna ljubav za FK Sarajevo, da naprave nešto novo u ovom gradu, zatim želja za putovanjima, avanturama, novim poznanstvima...
Odmah po osnivanju Hordi zla, organizovano smo odlazili na sva gostovanja FK Sarajevo. Sva ta naša gostovanja finansirana su putem kluba i Ferijalnog saveza, koji se uključio da nam pomogne. Posebno ističem jednog velikog čovjeka, koji nam je neizmjerno pomogao. Bio je to pokojni Svetozar Vujović, bivsi dugogodišnji igrač i direktor kluba. Sjećam se da su u pethodnoj Jugoslaviji prvi organizovani navijači bili fanovi splitskog Hajduka, popularna "Torcida", a poslije njih osnovane su i druge navijačke grupe. Inače, na mnogobrojnim gostovanjima na koja smo odlazili bodriti naš omiljeni "bordo" tim, doživljavali smo svašta - od raznih uvreda i psovki, pa do otvorenih fizičkih napada. No, ni mi nismo "mačiji kasalj", pa smo znali žestoko uzvratiti po domaćim navijačima. Najveći belaj imali smo u Novom Sadu, mislim 1990. godine na stadionu Vojvodne, kada su nas domaći navijači vrijeđali na nacionalnoj osnovi, upućujući nam i druge pogredne riječi. Kao navijači, imali smo velike probleme na stadionu JNA u Beogardu, kada smo napadnuti od navijača Partizana i, na intervenciju policije, dio nas je vraćen u Sarajevo, tako da i nismo gledali utakmicu. Gusto je bilo i na stadionima u Mostaru, Subotici, Zagrebu, Nikšiću, gdje se pucalo iz pištolja, ali, na sreću, sve je završeno bez većih posljedica. Na utakmicama sa Crvenom Zvezdom u Beogradu, policija bi uvijek bila spremna i u startu bi preventivno djelovala na sprečavanju sukoba između navijača Sarajeva "Hordi zla" i navijača Crvene Zvezde "Delija", te bi na vrijeme, prije utakmcie, ove dvije navijačke grupe bile bezbjedno razdvojene, tako da nikad nije bilo gužve i sukoba. Sjećam se i pokojnog ratnog zločinca, Željke Ražnatovića Arkana, koji je tada bio vođa Zvezdinih navijača i često smo ga gledali na sjevernom dijelu stadiona Marakana. Inače, uvijek smo nastojali, zbog prestiža, nadjačati navijače "velike četvorke", koji su za sebe mislili da su najbolji, ali smo i mi sebe smatrali najboljima.
U posljednjem ratu, najveći broj pripadnika navijačke grupe "Horde zla" uključio se u odbranu svoje domovine, Bosne i Hercegovine, a mnogi su dali i ono najvrijednije - svoje živote. Ne mogu nikada zaboraviti rahmetli Edina Čelika i rahmetli Kemu Lilića, koji su poginuli kao specijalci MUP-a. Oni su pripadali krugu osnivača navijačke grupe "Horde zla".
"Horde zla" su, u anketi navijačkog lista "Ćao Tifo" i sportskog lista "Tempo" zauzeli četvrto mjesto, u konkurenciji svih navijačkih grupa u prethodnoj Jugoslaviji.
______________________________________________________________________________________________
The Maniacs 1987
Horde Zla 1987
Sredinom osamdesetih, tačnije 1987. godine, najvatrenija navijačka grupa koja se okupljala na utakmicama fudbalskog kluba Sarajevo, na stadionu Koševo, vjerno bodreći svoje ljubimce u bordo dresovima, odlučila je da potvrdi svoj identitet istitucionaliziranjem grupe sa konkretnim imenom.Bila je dilema koje ime dati ovoj navijačkoj grupi.O tome nije bilo jedinstvenog sporazuma, pa se dolazilo da različitih prijedloga. U opticaju su bila imena kao "Valtersi", po kultnom sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo", pa "Torpeda", "Tornada"... a onda je neko donio crtani roman koji je nosio naziv "Horde zla". Pogled na roman i na njegov naslov, nosio je neku čudnu asocijaciju, koja je na prvi pogled bila odbojna i ružna, jer je u sebi nosila negativni kontekst. Ipak najveći fanovi navijačke grupa FK Sarajevo: Amir Puzić - Džine, njegov brat Almir - Puza, Sijarić Enes - Sirko, Lutvikadic Almir - Luto, rahmetli Čelik Edin, rahmetli Lilić Kemo i ostali, odlučili su da ime navijaca FK Sarajevo bude "Horde zla", prema istoimenom crtanom romanu. Ime se, prema riječima Amira Puzića - Džineta učinilo interesantnim, jer je bilo nekako zvučno. Osnovni motiv za osnivanje navijačke grupe "Horde zla" bio je ogromna ljubav za FK Sarajevo, da naprave nešto novo u ovom gradu, zatim želja za putovanjima, avanturama, novim poznanstvima...Odmah po osnivanju Hordi zla, organizovano smo odlazili na sva gostovanja FK Sarajevo. Sva ta naša gostovanja finansirana su putem kluba i Ferijalnog saveza, koji se uključio da nam pomogne. Posebno ističem jednog velikog čovjeka, koji nam je neizmjerno pomogao. Bio je to pokojni Svetozar Vujović, bivsi dugogodišnji igrač i direktor kluba. Sjećam se da su u pethodnoj Jugoslaviji prvi organizovani navijači bili fanovi splitskog Hajduka, popularna "Torcida", a poslije njih osnovane su i druge navijačke grupe. Inače, na mnogobrojnim gostovanjima na koja smo odlazili bodriti naš omiljeni "bordo" tim, doživljavali smo svašta - od raznih uvreda i psovki, pa do otvorenih fizičkih napada. No, ni mi nismo "mačiji kasalj", pa smo znali žestoko uzvratiti po domaćim navijačima. Najveći belaj imali smo u Novom Sadu, mislim 1990. godine na stadionu Vojvodne, kada su nas domaći navijači vrijeđali na nacionalnoj osnovi, upućujući nam i druge pogredne riječi. Kao navijači, imali smo velike probleme na stadionu JNA u Beogardu, kada smo napadnuti od navijača Partizana i, na intervenciju policije, dio nas je vraćen u Sarajevo, tako da i nismo gledali utakmicu. Gusto je bilo i na stadionima u Mostaru, Subotici, Zagrebu, Nikšiću, gdje se pucalo iz pištolja, ali, na sreću, sve je završeno bez većih posljedica. Na utakmicama sa Crvenom Zvezdom u Beogradu, policija bi uvijek bila spremna i u startu bi preventivno djelovala na sprečavanju sukoba između navijača Sarajeva "Hordi zla" i navijača Crvene Zvezde "Delija", te bi na vrijeme, prije utakmcie, ove dvije navijačke grupe bile bezbjedno razdvojene, tako da nikad nije bilo gužve i sukoba. Sjećam se i pokojnog ratnog zločinca, Željke Ražnatovića Arkana, koji je tada bio vođa Zvezdinih navijača i često smo ga gledali na sjevernom dijelu stadiona Marakana. Inače, uvijek smo nastojali, zbog prestiža, nadjačati navijače "velike četvorke", koji su za sebe mislili da su najbolji, ali smo i mi sebe smatrali najboljima.
U posljednjem ratu, najveći broj pripadnika navijačke grupe "Horde zla" uključio se u odbranu svoje domovine, Bosne i Hercegovine, a mnogi su dali i ono najvrijednije - svoje živote. Ne mogu nikada zaboraviti rahmetli Edina Čelika i rahmetli Kemu Lilića, koji su poginuli kao specijalci MUP-a. Oni su pripadali krugu osnivača navijačke grupe "Horde zla".
"Horde zla" su, u anketi navijačkog lista "Ćao Tifo" i sportskog lista "Tempo" zauzeli četvrto mjesto, u konkurenciji svih navijačkih grupa u prethodnoj Jugoslaviji.
______________________________________________________________________________________________
The Maniacs 1987
Dosta je priča,manje i onih više poznatih ispričano,napisano i dokumentovano o nastanku prve organizovane navijačke grupe FK „Željezničar“.Svako ima svoju verziju,svoju priču,svoje viđenje a kroz ovaj tekst pokušati ćemo vam približiti vrijeme u kojem je nastala naša grupa.
Priča o najvatrenijim navijačima FK "Željezničar", poznatijim kao Manijaci ili The Maniacs počinje mnogo prije zvaničnog osnivanja grupe u proljeće 1987.godine.Još od samog osnivanja 1921.godine FK „Željezničar“ je bio poznat kao klub iz raje,klub radničke klase i lako je pridobijao simpatije običnih građana.Čak i u to vrijeme Željine navijače i simpatizere krasila je velika odanost i privrženost klubu kakvom se u to doba malo koji klub mogao pohvaliti.Mnogi kažu da je upravo ta vjerna i odana publika klub i digla na noge i postavila ga tamo gdje mu je bilo mjesto,u vrh tadašnjeg jugoslovenskog fudbala.
U šampionskoj sezoni 1971/72, navijači su svoj klub pratili širom zemlje,a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noć su po gradu kružili automobili okićeni zastavama,uz neizbježno sviranje svim raspoloživim sredstvima.Nakon godina uspjeha,došlo je do smjene generacija u ekipi pa je "Željo" dospio i do Druge savezne lige,ali i tada je prosjek posjete na domaćim utakmicama bio je blizu 10.000 gledalaca.
Priča o najvatrenijim navijačima FK "Željezničar", poznatijim kao Manijaci ili The Maniacs počinje mnogo prije zvaničnog osnivanja grupe u proljeće 1987.godine.Još od samog osnivanja 1921.godine FK „Željezničar“ je bio poznat kao klub iz raje,klub radničke klase i lako je pridobijao simpatije običnih građana.Čak i u to vrijeme Željine navijače i simpatizere krasila je velika odanost i privrženost klubu kakvom se u to doba malo koji klub mogao pohvaliti.Mnogi kažu da je upravo ta vjerna i odana publika klub i digla na noge i postavila ga tamo gdje mu je bilo mjesto,u vrh tadašnjeg jugoslovenskog fudbala.
U šampionskoj sezoni 1971/72, navijači su svoj klub pratili širom zemlje,a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noć su po gradu kružili automobili okićeni zastavama,uz neizbježno sviranje svim raspoloživim sredstvima.Nakon godina uspjeha,došlo je do smjene generacija u ekipi pa je "Željo" dospio i do Druge savezne lige,ali i tada je prosjek posjete na domaćim utakmicama bio je blizu 10.000 gledalaca.
„Željo“ je svoje navijače imao šriom bivše države,pogotovo u gradovima kroz koje je prolazila željeznica.Plavo-bijeli su imali podršku gdje god da su igrali.Sve se to ogledalo više kroz spontanost nego li kroz organizovanost,sve do početka 80tih godina kada je na scenu stupila jedna nova generacija fudbalera koja je predvođena Mehmedom Baždarevićem izborila povratak u tadašnju jugoslovensku fudbalsku elitu a malo nakon toga ostvaruje i najveći evropski klupski uspjeh,polufinale klupa UEFA!
U tom periodu navijačka podrška je postaje dosta organizovanija,tako da je „Želju“ na finalu Kupa Maršala Tita u Beogradu na stadionu Marakana protiv Veleža bodrilo preko deset hiljada navijača.U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od današnje.Cijenile su se zastave na kopljima a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima,te čegrtaljke,zvona, pištalljke.Navijalo se na svim utakmicama,a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike četvorke", "Veležom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva".
U proljeće 1987.godine najvatreniji navijači Željezničara osnivaju prvu organizovanu navijačku grupu tima sa Grbavice.„Željovci“ ili kako su nas još zvali a zovu i danas „Košpicari“ dobijaju svoje zvanično ime The Maniacs,koje je ostalo i opstalo do dana današnjeg.“Kum“ grupe je bio Zoka,koji je na sastanak ispred zapadne tribine došao pjan i modar i večina raje mu se smijala,čuj „d' manijaks“.Bilo je još nekih prijedloga tipa „Blue White Hooligans“,“Dilberi“ i sl.Nakon Zokinog prijedloga okupljeni su otišli na Jug da isprobaju kako će zvučati onaj legendarni slogan „WE ARE,WE ARE,WE ARE THE MANIACS“ kojeg je izmislio rahmetli Teufik Hasanovic zvani Fiko nešto kasnije i „MANIJACI TO SMO MI HULIGANI ŽELJINI“... sve ostalo je legenda.
Teško je spomenuti i nabrojati sva imena,momke i raju koje je osnovala „ono“ čega smo mi danas dio i „ono“ što je dio svih nas.Ipak u to vrijeme među osnivačima Manijaka i viđenijim momcima na tribini bili su Rambo,Faruk,Zema,Java,Tarik Žuti i Dževad Begić Đilda.Organizacija unutar same grupe je bila jako dobra.Navijačka scena je tih godina u bivšoj Jugoslaviji bila u punoj ekspanziji a policija odnosno tadašnja milicija baš i nije bila pripremljena za sve što se dešavalo.
U tom periodu navijačka podrška je postaje dosta organizovanija,tako da je „Želju“ na finalu Kupa Maršala Tita u Beogradu na stadionu Marakana protiv Veleža bodrilo preko deset hiljada navijača.U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od današnje.Cijenile su se zastave na kopljima a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima,te čegrtaljke,zvona, pištalljke.Navijalo se na svim utakmicama,a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike četvorke", "Veležom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva".
U proljeće 1987.godine najvatreniji navijači Željezničara osnivaju prvu organizovanu navijačku grupu tima sa Grbavice.„Željovci“ ili kako su nas još zvali a zovu i danas „Košpicari“ dobijaju svoje zvanično ime The Maniacs,koje je ostalo i opstalo do dana današnjeg.“Kum“ grupe je bio Zoka,koji je na sastanak ispred zapadne tribine došao pjan i modar i večina raje mu se smijala,čuj „d' manijaks“.Bilo je još nekih prijedloga tipa „Blue White Hooligans“,“Dilberi“ i sl.Nakon Zokinog prijedloga okupljeni su otišli na Jug da isprobaju kako će zvučati onaj legendarni slogan „WE ARE,WE ARE,WE ARE THE MANIACS“ kojeg je izmislio rahmetli Teufik Hasanovic zvani Fiko nešto kasnije i „MANIJACI TO SMO MI HULIGANI ŽELJINI“... sve ostalo je legenda.
Teško je spomenuti i nabrojati sva imena,momke i raju koje je osnovala „ono“ čega smo mi danas dio i „ono“ što je dio svih nas.Ipak u to vrijeme među osnivačima Manijaka i viđenijim momcima na tribini bili su Rambo,Faruk,Zema,Java,Tarik Žuti i Dževad Begić Đilda.Organizacija unutar same grupe je bila jako dobra.Navijačka scena je tih godina u bivšoj Jugoslaviji bila u punoj ekspanziji a policija odnosno tadašnja milicija baš i nije bila pripremljena za sve što se dešavalo.
U drugoj polovini osamdesetih formiraju se i grupe "Blue Tigers" i "Joint Union",te još nekoliko manjih grupa ali sve one su sačinjavale matičnu grupaciju "Manijaka".Počinje izrada navijačkih vezenih šalova sa imenom grupe (šal "Joint Union" je uživao veliko poštovanje i na tribinama širom tadašnje države).Nabavljaju se i prve veće količine pirotehničkih sredstava,a bakljada na utakmici protiv Crvene Zvezde u jesen 1990.godine ostati će zapamčena kao najvćca u BiH dotada.Putuje se i organizovano na gostujuće utakmice voljenog kluba.
Kao i svi drugi tokom svog postojanja Manijaci su imali svog vođu.Njih je tokom svih ovih godina bilo više,ali se jedno ime ipak vise ističe od ostalih.To je rahm. Dzevad Begic-Đilda koji je herojski poginuo prve ratne godine spašavajući tuđi život.Za šta je poshumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem ARBIH „Zlatnim ljiljanom“.Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji,drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile žestoke bitke.U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu.Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatečen u lošem stanju,ali su uprava i navijaci prionuli na posao,te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na,za Sarajevo simboličan datum drugog maja 1996. Teško je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice,tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.
Kao i svi drugi tokom svog postojanja Manijaci su imali svog vođu.Njih je tokom svih ovih godina bilo više,ali se jedno ime ipak vise ističe od ostalih.To je rahm. Dzevad Begic-Đilda koji je herojski poginuo prve ratne godine spašavajući tuđi život.Za šta je poshumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem ARBIH „Zlatnim ljiljanom“.Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji,drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile žestoke bitke.U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu.Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatečen u lošem stanju,ali su uprava i navijaci prionuli na posao,te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na,za Sarajevo simboličan datum drugog maja 1996. Teško je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice,tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.
Danas Manijaci predstavljaju vodeću navijačku silu u Bosni i Hercegovini,na sceni su neka nova lica,neki novi momci koji su na tribni donjeli nešto novo nastavivši gajiti tradiciju onoga što je mukotrpno građeno i stvarano godinama.Pjesma „Manijaka“ i dan danas se ori i oriti će sve gdje god bude igrao FK „Željezničar“.
Uvijek uz VAS jer dio ste NAS!
Robijaši Zenica 1988
 Kao i svaka druga historija tako i naša kao navijača NK Čelik počinje od onog dana kada su se počeli zapisivati neki važniji datumi i događanja. Vjerovatno su neki događaji propušteni, neki možda uvelicani, ali u svakom slucaju, najbitnije je ostalo, zabilježeno, prenošeno takoreći s koljena na koljeno, i evo sada uokvireno na ovoj stranici. Naime, navijači zeničkog kluba Čelik, danas jednog od najtrofejnijih bosanskohercegovačkih klubova u BiH, "Robijaši", dobili su ime po Kazneno Popravnom Domu (KPD), koji je na područjima bivče Jugoslavije imao i pridjev najstrožijeg. Ime "Robijaši" nose od 1988 g. kada su se tadašnje vođe navijača u ugostiteljskom objektu "Šadrvan" složile da konačno navijači dobiju jedno prepoznatljivo ime zauvijek. Na samom početku grupa navijača koja je navijala za Čelik zvala se "Čelikovci", zatim mijenjaju svoje ime u "Smogovci" zbog svima nam poznatog smoga i nezdravih cestica koje je zbog svog neprestalnog rada "Željezara Zenica" redovno ispuštala. Poslije "Smogovaca" navijači mijenjaju ime u "Steelers", "HZČ (Huligani Zeničkog Čelika) i "Čelzi" ("i" uvijek pisano u obliku munje, sjetiće se stariji)... Bez obzira na ime, vrijeme i mjesto, navijači zeničkog Čelika su uvijek bili tu za svoj tim, bez obzira koliko on loše ili dobro igrao, što je predstavljalo i njihovu najbolju karakteristiku, još od "onda" (sto bi rekao naš narod...). Kroz historiju, znalo se dešavati da se Čelik bori za ulazak u Prvu ligu, ili cak za opstanak u istoj. I ma koliko da su važne utakmice bivale izgubljene, navijači su uvijek ostajali uz svoj tim. Jedan od zapamćenih datuma u analima navijača NK Čelik, ostaće i 4. oktobar 1972. godine, kada je Čelik na Bilinom Polju pred nešto više od 30.000 gledalaca savladao, kasnije puno poznatiju, italijansku Fiorentinu sa 1:0 i time osvojio Srednjoevropski Kup. Time zeničcki popularni klub ulazi i u historiju nogometa bivše Jugoslavije. Na inicijativu "Robijaša" krajem 80-tih, dobili su i svoje mjesto na istočnoj tribini stadiona Bilino Polje. Na tu tribinu se moglo ući sa popustom uz clanske karte. Malo je reći da su bili uz svoj klub samo na domacim utakmicama, jer putovali su i na sva gostovanja koja su bila omogucena. Rijetko je kada bio organizovan prijevoz, uglavnom je to bilo stopiranje auta, pa se uz silna presjedanja nekako dodje na utakmicu i time uveliča taj dogadjaj. Split, Vinkovci, Borovo, Solin, Beograd, Sarajevo su samo neki gradovi u kojima su gostovali Robijaši navijajući za crno-crveni tim... stvarajući tada zajedno sa ostalim navijačima velikih i većih klubova "kulturu navijanja" odnosno taj neki navijački trend tih godina. Godina 1992. pocetak agresije na BiH, nije donosio nista dobro, i tadašnja nogometna liga se raspada, kao i sve sto je bilo "tadašnje". U svakom segmentu života, mijenjaju se bitne stavke, pa i u nogometnoj. U toku rata nije bilo mogućnosti ni za kakvo odigravanje lige. Nogomet je jednostavno stagnirao. Ljudi su se zaželjeli nogometa i Čelika. To će se desiti 1994. godine, kada NSBiH kao krovna organizacija po pitanju nogometa u Bosni i Hercegovini počinje da pokreće sportski život, znajući da je to jedini način da se razum ponovo vrati na svoje, a navijačima i igračima omogući da se nadmeću, u najmanju ruku, sportski. Još uvijek pod utiscima rata, željni bilo čega "normalnog", "Robijaši" ponovo stupaju u svoje redove i nastavljaju navijati za Čelik, namjerno kažem "nastavljaju", jer ustvari nikada nisu ni stali. Bilino Polje je nastavilo da zivi, u Zenicu su se ponovo počele vraćati boje, a crno-crvena je odjekivala u svoj svojoj snazi. Naime, desavalo se da su "huligani" napravili nekoliko incidenata na relaciji istok-sjever, i u svrhu bolje organizacije i atmosfere, a na inicijativu Uprave Kluba, navijači se prebacuju na južnu tribinu stadiona Bilino Polje, gdje ostaju sve do danas. Sad već svoje uobičajeno mjesto boravka Robijaši su uveličali pjesmom: "Robijaši, haj'mo s juga, Čelik nam je majka druga!" Sala "Doma rudara" bila je poprište osnivačke Skupštine Udruženja Građana prijatelja kluba-navijača NK Čelik, koji se po prvi puta 1999. godine organizuju na ovakav način kako bi aktivnije uzeli učešće u životu Kluba. Oko stotinu mladića sa crveno-crnim obiljezjima prisustvovalo je ovoj osnivačkoj Skupštini, među kojima su bila i dvojica bivših igrača Čelika Kemal Hafizović i Refik Bajrić. Na tom sastanku je izabran 30-člani Upravni odbor, na čijem čelu se u narednom periodu nalazio i još uvijek nalazi Asim Demiri, u ulozi predsjednika, i Osman Sirćo, kao potpredsjednik UO. Za predsjednika Nadzornog Odbora izabran je Paulin Misković, dok su Alemko Fazlagić i Idriz Demiri clanovi ovog odbora. Ovo su samo neka imena u historiji Čelika koja su doprinijela ostvarivanju jakog i cvrstog Čelika. Ovim činom navijači Čelika su uzeli i aktivnije učešće i u radu NK Čelik jer je predsjednik Udruženja navijača ujedno i član Upravnog Odbora Kluba. Godine 2001. Čelik se nakon nekih 20-tak godina ponovo pojavljuje na evropskoj sceni, u Intertoto Kupu. Prava slika nogometnog praznika bila je tih dana u Zenici. Nema načina da se riječima opiše euforija koja je zahvatila navijače u iščekivanju rezultata iz Turske. Čak je neko slučajno pronašao neki turski kanal (koji se uvijek nekako provuce do naših prostora). Brzo se frekvencija tog kanala proširila po gradu. Na našu sreću, utakmica je bila praznik i za oči i za dušu (Denizlispor - Čelik 3:5), i nakon nje, "Robijaši" su proslavljali pobjedu i prolazak u drugi krug Intertoto Kupa. Koliko nam je ta pobjeda znacila, "Robijašima", Zenici kao gradu, vidjelo se po specijalnom doceku naših nogometaša po povratku iz Turske. Grad je jednostavno ludio, ostvarivao se san koji je već dugo godina sanjan. Poslije ovoga je uslijedila utakmica protiv belgijskog Genta. Kao i obicno, bilo je ljudi koji su bili pesimisticni po tom pitanju, ali su opet dosli na utakmicu nadajući se "nečemu"; zatim onih koji su i previše veličali ovaj klub, i na kraju, onih najprimjetnijih i najvjernijih u svemu - navijača. Dali su sve od sebe za tu utakmicu, bili svih 90 minuta i 12-i i 13-i igrač svog Čelika, i po završetku utakmice koja je riješena u korist Čelika rezultatom 1:0, u silnoj sreći stvaralo se veliko nestrpljenje pred revanš susret. Poceo se spremati organizovani prevoz u Belgiju, ali to nije uspjelao zbog problema s vizama za Belgiju. Ipak "Robijaša" je bilo u Gentu i to u većem broju (oko 200). Iako smo izgubili, mlađi navijači će ovaj izlazak u Evropu pamtiti kao najveći evropski uspjeh kluba. ______________________________________________________________________________________________ Ultras Mostar 1994 Početkom 1992. godine u Međugorju se obnavlja rad HŠK ''Zrinjski'', a sa njegovim obnavljanjem, polako se budi i organizirano navijanje u grad na Neretvi. Već 1993. godine u glavama navijača rađa se ideja o pokretanju jedne navijačke grupe koja bi imala cilj organizirati navijanje na utakmicama Zrinjskog. U tijeku te godine rađa se ideja da se oni najžešći navijači Zrinjskog nazovu imenom Ultras, po uzoru na navijačke grupe širom Europe.  Bilo je i nešto protivnika tog naziva, ali na kraju se to ukorijenilo, tako da se ime Ultras i dan-danas veže za one najžešće fanove Zrinjskog, koji se okupljaju na istočnoj tribini – popularnom 'stajanju' na utakmicama Zrinjskog. U travnju 1994. godine napravljen je i Inicijativni odbor Kluba navijača Zrinjskog, Ultrasa, koji je imao za cilj da u roku od dvije godine organizira Skupštinu navijača. Ipak, što radi ratnih okolnosti, što zbog nemara u roku od dvije godine to se nije napravilo. Na utakmice se odlazilo, a Zrinjski je svoje domaće utakmice, mahom prijateljske, igrao u Imotskom (Hrvatska), odnosno stadion Pecara u Širokom Brijegu.  Godine 1994. u Mostaru je odigrana finalna utakmica za prvaka Hrvatske republike Herceg-Bosne u kojoj su se sastali domaćin Zrinjski i ekipa Mladost Dubinta sa Širokog Brijega (današnji NK ''Široki Brijeg''). Na toj utakmici skupilo se oko 5000 gledatelja, a onih najžešćih bilo je oko 300 – 400, koji su se smjestili na centralnu zapadnu tribinu. Na toj utakmici po prvi put je i postavljen transparent sa natpisom Ultras. Ta utakmica, koja je završila rezultatom 0:0, ostala je zapamćena po prvom organiziranom i donekle spontanom okupljanju Ultrasa na utakmicama svog kluba.  Nakon te utakmice piše se nova povijest organiziranog navijanja u gradu na Neretvi. Već godinu dana kasnije Ultras-i se okupljaju na košarkaškim utakmicama Zrinjskog, a česti su odlasci i na gostujuće terene. Godine 1997. u hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača održana je i prva Skupština Kluba navijača na kojoj se okupilo preko 400 članova ove navijačke grupe. Nakon te Skupštine jedna od udarnih podgrupa Ultras-a bila je ekipa navijača pod imenom „Zrinjevci“, koji su bili česti na svim utakmicama koje je Zrinjski igrao. U tom razdoblju bilježe se brojna gostovanja širom Hercegovine, a odlazi se i u Kiseljak, Vitez, Ramu, Orašje…  Godinu dana kasnije Zrinjski po prvi put pokušava izboriti Europu i to preko Play off za prvaka Bosne i Hercegovine. Plemići se nalaze u grupi zajedno sa Željezničarom i Bosnom iz Visokog, a sve utakmice se igraju na stadionu Koševo u Sarajevu. Slobodno se može reći da su upravo Ultrasi bili oni koji su prvi prešli tadašnju ratnu granicu sa navijačkim obilježjima i došli organizirano u Sarajevo. Na Koševu se pred oko 10000 gledatelja okupilo i oko 50-tak Ultrasa, a Zrinjski od Željezničara gubi s 2:1. Do početka 2000. godine navijači Zrinjskog obilaze sve stadione širom Bosne i Hercegovine na kojima nastupa Zrinjski, a dosta se radi i na marketingu, da bi tribine stadiona i dvorane izgledale ljepše. Napravljen je i dosta veliki broj barjaka, a baklje i dimne kutije postaju nezaobilazan dekor na utakmicama Plemića.  Godina 2000. ostat će upamćena po prvoj sezoni u kojoj su zajedno nastupili klubovi iz oba saveza (Bošnjačkog i Hrvatskog). Zrinjski je u toj sezoni ostvario veliki uspjeh plasiravši se po prvi put u jedan europski kup. Te godine Zrinjski je svladao Đerzelez Zenicu, te je svojim navijačima popularnim Ultrasima po prvi put pokloni europsku utakmicu.  Zrinjski je nastupao u Intertoto Kupu, a za protivnika je imao tadašnju Vastra Frolundu, predstavnika Švedske. Prva se utakmica igrala u Švedskoj, a na njoj je bilo prisutno oko 1500 gledatelja. Zrinjski je tada imao i ogromnu podršku sa tribina. Oko 500 navijača Zrinjskog, mahom iz Švedske i ostalih skandinavskih zemalja pružao je gromoglasno podršku našem klubu. Navijanje je predvodila grupa Ultrasa iz Skandinavije i Mostara. Nažalost Zrinjski je u toj prvoj utakmici poražen minimalno sa 1:0, što se ispostavilo, sa svim dovoljno Šveđanima da prođu u slijedeće kolo.  Uzvrat u Mostaru promatralo je preko 7000 gledatelja. Ultrasi su se okupili u dosta velikom broju (oko 2500) na stajanju, ali ni njihovo navijanje nije pomoglo Plemićima da preskoče ovu prepreku. Krajnji rezultat ovog susreta glasio je 2:1, a zbog gola postignutog u gostima Vastra Frolunda je nastavila natjecanje. Narednih godina Ultrasi se okupljaju na gotovo svim utakmicama u kojima nastupa Zrinjski. Odlazi se organizirano na gostovanja u Bihać, Orašje, Tuzlu, Sarajevo, Banja Luku, Trebinje, Istočno Sarajevo, Široki brijeg, Posušje… Na domaćim utakmicama prave se odlične bakljade, koreografije i sve ono što podrazumjeva standardni navijački dekor.  Godine 2005. Zrinjski po prvi put u povijesti grada na Neretvi donosi titulu prvaka države. Velika fešta po ulicama Mostara traje nekoliko dana, a posljednje kolo prvenstva na utakmici protiv Slavije iz Istočnog Sarajeva, donosi zasigurno jedno od najvećih bakljada u navijačkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Na toj utakmici oko cijelog stadiona Ultrasi su zapali preko 400 baklji, a zbivanja s te utakmice bila su prikazivana u nekoliko navrata i na Eurosportu, vodećoj sportskoj TV kući u svijetu. U povijesnoj 2005. zabilježeno je i prvo pravo europsko gostovanje kod predstavnika Luksemburga, F91 Dudelange. Na gostovanje kod Dudelangea u srpnju 2005. godine iz Mostara uglavnom kombijima odlazi velik broj 'Ultrasa', tako da se u Luksemburgu okupilo više od stotinu navijača i dobrim navijanjem pozdravilo minimalnu (1:0) pobjedu Zrinjskog. Na žalost, u uzvratu je Zrinjski pred desetak tisuća gledatelja među kojima i velikom grupom 'Ultrasa' visoko poražen.  Organizacija se u sezoni 2005/06 diže, na gostovanja se odlazi u sve većem broju, a neizostavni su i razni sadržaji kako na stajanju tako i na gostujućim tribinama gdje igra Zrinjski. Ne propušta se ni jedno gostovanje, uz posebno dojmljiva izdanja na gostovanjima kod sarajevskih klubova. Početkom ožujka 2006. otvorene su nove, prve prave prostorije Kluba navijača za koje brinu, plaćaju režije i najamninu sami Ultrasi, a same prostorije organizaciju u grupi dižu na još višu razinu.  U sezoni 2006/07, u listopadu mjesecu, odigrana je nakon par sezona i utakmica između gradskih rivala Zrinjskog i Veleža. 28. listopada Ultrasi su po prvi put gostovali u Vrapčićima (ranije je zbog neuvjetnosti stadiona gostovanje za navijače Zrinjskog bilo zabranjeno). Unatoč podršci više od 300 navijača koji su uz zapaljenu pirotehniku priredili i posebnu koreografiju, Zrinjski je u zadnjim minutama poražen s 2:1. U proljetnom dijelu sezone odigran je uzvrat, Zrinjski je pobijedio i uzvratio istom mjerom, a uz koreografiju na stajanju je zapaljeno preko 100 baklji, dimnih kutija...  U ovoj sezoni Zrinjski je izborio nastup u Kupu UEFA. Ždrijeb je u Mostar doveo beogradski Partizan. U utakmici obilježenoj neredima bilo je više prekida, a Zrinjski je visoko izgubio s 1:6. Iako je nakon utakmice UEFA Partizan izbacila iz europskih natjecanja i time onemogućila gostovanje Ultrasa u Beogradu, samo dva dana prije predviđenog uzvrata odlučeno je da se utakmica odigra. Bez podrške Ultrasa koji nisu imali vremena za organizaciju gostovanja, Zrinjski je izgubio 5:0. Poslije utakmice u Beogradu, uslijedilo je 5. kolovoza 2007. gostovanje Zrinjskog na Širokom Brijegu. Zbog degradacije kluba na svim razinama, razočarani izvedbama te posebno ponašanjem pojedinih igrača te pojedinih članova uprave kluba, Ultrasi su demonstrativno napustili stadion stadion Pecara i proglasili bojkot domaćih utakmica do odlaska člana Upravnog odbora kluba Zdenka Džidića.  Klub je europsku avanturu nastavio utakmicama protiv makedonskog Rabotničkog. Na prvu utakmicu u Skopje, dugim putem preko Srbije, odlazi tridesetak Ultrasa koji su svojim navijanjem pomogli Zrinjskom da izvuče povoljan rezultat (0:0). Dobar rezultat iz Makedonije nije bio dovoljan da Zrinjski nastavi europski pohod, u Mostaru su gosti pobijedili s 2:1.  Uz jako dobru posjećenost i izdanja na gostovanjima, bojkot domaćih utakmica potrajao je do 15. travnja 2008. kad nakon Skupštine HŠK Zrinjski Z. Džidić nije ušao u novi Upravni odbor. Trijumfalan povratak na stajanje uslijedio je na utakmici protiv Čelika 27. travnja 2008. |
